INKLUZIJA, MORALNOST I REALNOST: ODGOVORI NA TEŠKA PITANJA

Apstrakt

Inkluzija u obrazovanju ubrzano postaje dominantna paradigma obrazovanja djece s disabilitetima, uprkos uglavnom nedovoljno uvjerljivim nalazima u vezi sa formalnim ishodima njene implementacije. U ovom preglednom radu data je sistematična logičko-filozofska dekonstrukcija ključnih ideja inkluzije (poput postmodernističkog odbacivanja naučnog metoda i negiranja egzistencije disabiliteta), uz ukazivanje na njihove očigledne logičke kontradikcije. Posebna pažnja poklonjena je formalnom demantu postulirane apriorne moralne ispravnosti inkluzije. Polazeći od moralne teorije univerzalno preferabilnog ponašanja, demonstrirano je da je inkluzija, s obzirom na to da je utemeljena na kompulzivnoj obrazovnoj paradigmi i uzrasnoj segregaciji, apriorno podjednako moralno neopravdana kao i specijalno obrazovanje. Iako ispravno zastupa poziciju nemoralnosti bilo kakve segregacije, inkluzija je, dakle, logički i sama oblik segregacije. Ovo ima važne praktične implikacije jer pokazuje da je sama inkluzija uzročnik mnogih problema koji se pogrešno pripisuju njenoj neadekvatnoj implementaciji, te da optimalna implementacija zapravo nije moguća. Ovo dijelom objašnjava i inherentnu trivijalnost i praktičnu neupotrebljivost mnogih istraživanja koja se bave inkluzijom, poput ispitivanja stavova. Dati su i praktični primjeri toga kako je moguće prevazići problem trivijalnosti i odgovoriti na empirijska pitanja od neposrednog značaja. Pri tome, ukazano je da su ovakva pitanja, iako važna, prelaznog karaktera, jer je zaključak koji se nameće taj da problem obrazovanja djece sa ili bez disabiliteta ne može biti riješen unutar aktuelne obrazovne paradigme, ali da smo u međuvremenu primorani da se bavimo „minimizacijom štete“.